Nastupao sam u petak, 26. svibnja u Lisinskom. Da, ja! Nitko drugi nego ja! Nastupao sam sa Zagrebačkom filharmonijom i zborom. Da mi je netko prognozirao ovu vijest smatrao bih ga budalom. Otkud meni koji imam samo osnovnu glazbenu školu uopće ikakva šansa da nastupam s profesionalnim glazbenicima u dvorani pred tisuću i pol ljudi? Ali eto, ipak se dogodilo.

Počeo sam pjevati slučajno

Negdje zimus u dvanaestom mjesecu počeo sam otkrivati svoj glas. Zapravo pjevam još od osnovne glazbene škole. Upisao sam se u glazbenu školu kada sam bio četvrti razred osnovne škole i pohađao ju do svoje četrnaeste godine. Sada su mi dvadeset tri tako da mogu reći da pjevam nekih desetak godina. Iskreno, dok sam išao u glazbenu školu prezirao sam zbor i on mi je bio baš odbojan jer me tada pjevanje nije niti malo interesiralo. Upisao sam glazbenu prvenstveno zbog gitare jer sam se u nju zaljubio.

Kako su protjecale godine glazbene škole, tako mi je klasična gitara, koja se tamo učila, jako počela ići na živce i izgubio sam interes za sviranjem. Želio sam svirati rock ‘n roll i  heavy metal. Na jedvite sam jade završio zadnju godinu i tako stekao osnovno glazbeno obrazovanje na koje sam danas ponosan. Sada mi je žao što nisam upisao srednju glazbenu školu i nju također završio. Međutim, svjestan sam da to tada baš i nije bila realna opcija jer je pohađanje dvije srednje škole veoma zahtjevno i nisam siguran da sam uistinu bio spreman na toliko odricanja.

Sviranje ili pjevanje?

Negdje u drugom razredu srednje škole počeo sam s pjevanjem. Ne bih rekao da sam toliko pjevao zbog pjevanja nego zbog toga što sam se volio naći s ekipom, sjesti s gitarama i svirati i pjevati dugo u noć. To su mi bili najdraži izlasci. Tako sam počeo učiti pjesme zbog zabavljanja s društvom, a pjevanje je tu igralo neizbježnu ulogu.

Takav oblik sviranja i pjevanja trajao je dok nisam upisao faks kada sam primijetio da ipak radije volim pjevati nego svirati. Tada još nisam bio potpuno svjestan da idem više u smjeru pjevanja nego sviranja i smatrao sam da sviranje zahtjeva više truda od pjevanja. Međutim, tek je ove akademske godine došla do izražaja istina da mi je lijeno učiti svirati pjesme i da bih radije, ako mogu, samo pjevao. Mislim da sam se počeo igrati sa svojim glasom. Iz zafrkancije sam pjevao slavonske narodne pjesme. One u svojim izvedbama imaju pjevače dubljih glasova (bas/bariton) što je meni zapravo odgovaralo. Tako sam proširio svoj vokalni opseg i prema dolje. Nažalost, vokalni se opseg ne može puno proširiti vježbanjem, ali kao osoba kojoj glas nije bio baš razvijen, mogao sam naučiti kako otpjevati više od pola oktave prema dolje.

Pjevam

Stalno pjevam. Recimo kada god obavljam neki kućanski poslić, perem suđe, tuširam se ili samo negdje hodam. Vrlo mi je često neka melodija u glavi. Tako su zapravo rijetki dani kada niti malo ne zapjevam. Pjevanje me čini sretnim i opušta me od bilo kakvog stresa koji me stišće u trenutku. Jedan sam se dan tuširao i pjevušio nešto, stvarno se ne sjećam koja je pjesma svirala, ali znam da sam slučajno uspio napraviti vibrato.

Neki mali jadni vibrato koji je zvučao kao početci pjevanja vibrata koji pjevaju pjevači ozbiljne glazbe. Totalno sam se naložio na ovo i htio još. Sjetio sam se da smo u glazbenoj školi za jedan koncert s mješovitim zborom srednje glazbene škole pjevali temu iz mjuzikla Jalta, Jalta –  „Neka cijeli ovaj svijet“. Morao sam ju pokušati otpjevati. Intonacije sam se otprilike sjećao tako da je jedno slušanje originalne izvedbe bilo dovoljno za moj pokušaj. Iskreno nije zvučalo baš nešto, ali osjećao sam da ima potencijala. Tako sam počeo uvježbavati tu stvar pod svakim tušem da bi nakon dva tjedna već stvarno zvučalo dobro, možda se nekom prilikom i snimim.

Sve je postalo nešto ozbiljnije

Tada se pojavila želja da želim negdje pjevati. Nisam točno znao da je odgovor zbor jer ideja je bila da samo želim raditi na svome glasu. Osjećao sam potencijal vlastitoga glasa, sreću i smirenost dok pjevam i zato sam jednostavno morao nastaviti raditi na sebi. Tako sam nakon par tjedana shvatio da mi je najbolja i najjeftinija opcija početi pjevati u zboru.

Znao sam za zbor na svom faksu – Akademski muški zbor FER-a (AKMUZ) i pomislio sam da su mi oni zgodna opcija. Znam da su išli nastupati u Pariz kada sam bio na prvoj godini fakulteta, tako da su dovoljno ozbiljan zbor. Sada je na meni bilo samo poslati mail i upitati kako funkcionira ulazak u zbor i je li sve to moguće ovako usred semestra. Znam da nove članove primaju kroz audiciju koja se održava početkom akademske godine u desetom mjesecu i zato me bilo malo strah da neće biti spremni napraviti iznimku.

Nije prošlo niti tjedan dana od moje ideje za pjevanjem u zboru kada mi je na mail od faksa došla obavijest kako Akademski zbor Ivan Goran Kovačić (AZ IGK) održava proljetnu audiciju za nove članove. Na audiciji ispituju samo vokalni opseg, a nakon prolaska prve audicije pristupa se u njihov B zbor.  Polaganjem druge audicije, odnosno skladbe koja se radi nekoliko tjedana/mjeseci u B zboru ulazi u se A zbor, odnosno postaje redovnim članom AZ IGK.

Tip samopouzdanja kojeg nikada nisam imao

Prvi četvrtak nakon što sam dobio mail pojavio sam se na audiciji bez imalo straha da neću upasti. Zapravo taj dio sebe mi je bio vrlo neobičan jer obično me hvata trema i ne budem tako siguran u sebe. Ovaj sam put jednostavno znao da će me uzeti i to sam već smatrao riješenim. Preostalo je samo napraviti ovaj dio s pjevanjem. Audiciju sam preživio vrlo ležerno. Ušao sam u prostoriju, predstavio se i kratko popričao s maestrom.

Pitao me odakle sam, a kada sam mu rekao da sam iz Požege, osmjehnuo se i rekao – O, pa tamo se puno pjeva. Potvrdio sam i ispričao mu anegdotu kako mi je jednom prilikom, dok sam išao u glazbenu školu, profesorica zbora na audiciji za koncert savjetovala: „Dijete, hajde ti nemoj pjevati.“ Poručio mi je kako to nije baš za hvaliti se, i pitao me jesam li siguran da je baš dobra ideja što sam došao na audiciju. Tada nisam shvatio što je htio reći jer je u mojoj glavi audicija već bila riješena. Otpjevao sam svoj raspon i izašao.

Tek kasnije kada su došli rezultati audicije kliknulo mi je za koji sam se zbor prijavio. Meni je u glavi uporno bila misao kako idem na audiciju za AKMUZ i još mi je bilo neobično što su na audiciji bile i žene, ali kao uredu, možda se nešto promijenilo ili što ja već znam. Tek sam tada shvatio da su IGK zapravo face i da nastupaju po svuda. U Hrvatskoj su vjerojatno najjači zbor koji postoji s tradicijom dugom 75 godina.

Vratila se ljubav prema klasičnoj glazbi

Na prvoj probi B zbora dobili smo note za Beethovenovu 9. simfoniju, 4. stavak. Na prvu sam mislio da  se zafrkavaju. Nema šanse da ja ovo mogu pjevati. Nikada nisam niti razmišljao o pjevanju Beethovena ili slične glazbe, zato mi je ovo bio šok. Objavili su nam da ćemo pripremati Beethovena za našu audiciju opstanka, a oni koji ju polože nastupaju 26. svibnja u Lisinskom sa Zagrebačkom filharmonijom. Ostao sam bez riječi. Iskreno, takva mi mogućnost nikada ne bi pala na pamet. Za obećani nastup zaboravio sam recimo za prva dva tjedna probi. Bilo mi je fantastično učiti pjevati nešto novo, čak su i ljudi s kojima sam pjevao bili zanimljivi i nije nam bilo dosadno pod pauzama, a nastupa sam se ponovno sjetio tek pred drugu audiciju.

Audicija opstanka bila je u ponedjeljak u tjednu prije koncerta. Iz nekog razloga ponovno nisam sumnjao u sebe. Opet sam znao da ću proći. Opet sam samo išao odraditi audiciju. Istina da me ovaj put u nekoliko momenata prije nego što sam ušao pjevati uhvatila trema jer je podsvijest ipak shvaćala koliki su ulozi u igri, ali čim sam sa svojim kvartetom prošao kroz vrata, trema je ostala iza njih. Morao sam se koncentrirati na pjevanje i nisam imao vremena razmišljati o ne prolaženju. Istu je večer došla vijest kako sam položio skladbu s još petnaest kandidata i postao punopravnim članom Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, te da ću kao novi član nastupati na najavljenome koncertu u Lisinskom. Odmah su zatim došle obavijesti o idućim probama i da ćemo u koncertnom tjednu imati dvije probe s orkestrom. Znači predobro!

Najisplativije je ulagati u sebe

Nevjerojatno je shvatiti da sav trud koji sam godinama ulagao u pjevanje napokon došao na naplatu. Još je više nevjerojatno da sam za sav svoj trud dobio članstvo u najboljem zboru u Hrvatskoj, pjevajući, čovječe, u Lisinskom! Fantastično! Dokaz da mogu sve što hoću.

Faks je naravno počeo malo patiti zbog mog silnog angažmana u zboru, ali jednostavno nisam si mogao pomoći, morao sam birati ili jedno ili drugo jer za oboje nisam imao vremena. Razina sreće s kojom sam se kući vraćao nakon probe nije mogla biti zamijenjena ni s čime. Doslovno sam od kraja trećega mjeseca dva dana u tjednu bio na tečaju engleskoga, a preostala tri provodio sam pjevajući u zboru. Napredak i razvoj vlastitoga glasa bio mi je nevjerojatan. Ne mogu se načuditi promjeni koju sam postigao u tako kratkome vremenskom periodu, a samo sam pjevao u zboru i doma radio nekakve vokalne vježbe. Istina da sam ih radio svaki dan jer toliko su mi bile zanimljive, ali svejedno se začudim kad naletim na neki video ili zvučni zapis svojega pjevanja od recimo jesenas.

Točka na i

U Lisinskom sam do prije ovoga koncerta u svome životu bio samo jednom i to baš ove godine slušajući koncert Zagrebačke filharmonije i studenata zagrebačke Muzičke akademije. Ovaj drugi put bio je jako neobičan jer sam sjedio na pozornici, iza orkestra, promatrajući dirigentove izraze lica dok dirigira i tisuću petsto ljudi u publici.

Osjećaj pjevanja sa zborom Ivan Goran Kovačić, Zagrebačkom filharmonijom i solistima ne može se opisati riječima. Nitko tko to nije doživio neće razumjeti ono o čemu govorim. Nisam više ni sam siguran kakve sam sve osjećaje doživljavao na pozornici. Od ushita do treme, preko pulsa od 150 otkucaja u minuti do meditativnih trenutaka. Uistinu je bilo svega. Publika nas je nagradila petominutnim pljeskom. Dirigent i solisti četiri su puta izlazili na pozornicu. Orkestar je ustajao i sjedao više puta, moj zbor isto. U svakom slučaju, imali smo dobar nastup.

Nisam profesionalni glazbenik, čak se niti pretjerano često ne bavim glazbom, ali ono u što sam siguran je da volim pjevati. Obožavam pjevati i tko zna što će se s mojim glasom još dogoditi. Recimo da imam ideju u kojemu smjeru idem. Bit ću slobodan i uživati u ovome za mene malome postignuću jer sada očekujem samo još više. Iako, ovo je zapravo velika stvar jer ne može baš svatko nastupati u Lisinskom u ovome postavu. Ne svira Zagrebačka filharmonija baš s bilo kime i ovo mi je dokaz da IGK nisu neki bezveznjaci koji su se skupili pa malo pjevaju. Ivan Goran Kovačić je ozbiljan zbor u kojemu se bave pravom glazbom i pravom umjetnošću. Osjećam se počašćeno što sam i sam postao dio toga i ne mogu riječima opisati koliko se veselim budućim iskustvima s ovim zborom i ljudima koje sam tamo upoznao i koje ću tek upoznati.

Foto: Martina Kenji, galerija

Ne polažem prava niti na jedan objavljen videozapis.