Jučer dok sam šetao prema stanu na pamet mi je pala misao kako nemam vremena čekati sutra za sreću. Bilo je sunčano i puhao je povjetarac. Uživao sam u laganom koraku i vlastitoj slobodi. Često se uhvatim u razmišljanju o tome što mi se događa i koliko osjetim promjenu na vlastitoj koži. Prije godinu dana bilo mi je nezamislivo da ću postati osobom kojom trenutno jesam. Imam osjećaj da sam u jednoj godini ostario kao da ih je prošlo barem pet.

Vrijeme je skupo

Trenutno sjedim na mjestu na kojem sam ležao dobra četiri tjedna i svaki dan po cijeli dan imao isti pogled i okolinu. Divim se samome sebi što nisam pukao i kako sam se izborio s vlastitom ozljedom. Moram priznati da je nesvjesnost oko vremena potrebnog za oporavak igrala veliku ulogu jer tada uopće nisam razmišljao kada ću ponovno moći hodati. Znao sam da ću se oporaviti i da ću ponovno trčati za busom kada budem prekasno krenuo na stanicu.

Bit ću slobodan današnji dan nazivati svojim rođendanom, jer se u potpunosti tako osjećam. Zapravo, danas onda slavim prvi rođendan! Nedavno sam imao razgovor na temu „What was your life-changing experience?“ (Koje iskustvo ti je promijenilo život) na satu engleskog. Moja je ozljeda definitivno bila upravo to. Priznati ću da sam u tom vremenu vlastite nemogućnosti kretanja i samostalne brige za sebe imao jako puno vremena za razmišljanje i svakakve misli su mi boravile u glavi. Upravo zbog tih misli, došao sam ovdje. Iz svega sam izvukao najbolje i odlučio da je rad na sebi jedino što mogu činiti kada mi ništa drugo ne ide.

Ne mogu opisati sreću koja me prožima radi spoznaje da je život toliko prokleto kratak. Toliko sam sretan što sam to shvatio s dvadeset i nešto godina. Jednostavno nemam vremena čekati sutra da bih napravio bilo što što mogu već danas. Vrijeme je užasno skupo i ne želim ga potrošiti na čekanje. Nebrojeno puta sam odgađao razne aktivnosti zbog straha. Taj iracionalni strah me paralizirao govoreći mi „ma sačekaj još malo, možda sutra budeš imao bolju priliku“. Najbolja prilika koju imam je ova sada! Sutra neće postojati bolja prilika, nego samo još jedna propuštena. Ne postoji ništa čega se istinski bojim. Zapravo sada lažem, postoji. Bojim jedino toga da kada idući puta padnem da se neću ustati, a iza mene će ostati toliko propuštenih prilika koje nikada neću moći nadoknaditi jer sam čekao bolje sutra.

Nalazim se baš ovdje

Najviše mi je žao što nikome ne mogu pomoći, zapravo možda niti ne trebam. Ovi tekstovi koje pišem nekakav su pokušaj u tome ali to je sve. Oduševljava me razgovor sa svojim prijateljima na temu mojih tekstova koje su pročitali, kako svatko od njih u svojoj glavi stvara vlastito mišljenje i stavove. Oduševljava me što se ne slažu s apsolutno svime što napišem i kako mi daju kritike, te žele sa mnom voditi konstruktivnu raspravu. Postoji izreka koja kaže da trebamo učiti iz tuđih grešaka, jer je lakše nego iz vlastitih. Jedan dio mene s time bi se složio, međutim rekao bih da je puno teže razumjeti tuđe greške jer tek se tada iz njih može nešto i naučiti.

Usudit ću se reći kako je „lomljenje“ kralježnice uz produžavanje godine na faksu najbolje što mi se u životu dogodilo. Niti jedno od navedenoga nisam učinio namjerno, tako je završilo spletom okolnosti i bilo je izvan granica moje kontrole. Možda biste mi sada postavili pitanje kako je ponavljanje godine bilo izvan moje kontrole? Odgovor je ovakav, nisam htio produžiti godinu, jednostavno nisam učio dovoljno jer sam bio bez motivacije i nisam vidio smisao učenja i konačni cilj. Zapravo još mnogo toga mi nije imalo smisla i često me obuzimala neka vrsta bezvoljnosti. Sada, nakon svih sranja koja su mi se dogodila, nisam više ista osoba. Da nisam prošao kroz sve to, bojim se da bih još uvijek bio na istome mjestu, mučio se s istim problemima i bio nezadovoljan sobom.

Ponosan sam na sebe, ponosan sam na osobu koja jesam. Još više se veselim osobi kojom ću tek postati jer ispred mene je još toliko mnogo toga na čemu želim raditi. Svjestan sam mnoštva sitnica i nedostataka koji me sprječavaju da budem još bolji i za njih trebam samo još malo vremena. Zašto uopće sve to radim? Pa, zašto ne? Pronalazim zadovoljstvo u ulaganju vremena i resursa u sebe. Baš zato pišem i ove tekstove jer me unaprjeđuju kao osobu, poboljšavaju način moga vlastitog razmišljanja i daju mi osjećaj sreće.

Biram ono što jesam

Ja odlučujem biti sretan. To je najveća spoznaja koju sam postigao u vlastitome životu. Da je biti sretan vlastiti izbor. Uporno sam tražio sreću svugdje osim u sebi, a bila je ovdje oduvijek. Ja sam sretan. Toliko me toga čeka u životu da sam neopisivo uzbuđen. Zaslužujem tako dobre stvari i toliko puno stvari. Sve što do sada u životu nisam dobio nije bilo zato što nisam zaslužio, nego zato što zaslužujem puno više. Život se brine za mene na najbolji mogući način tako da mi daje samo najbolje. Te stvari koje mi je dao samo da okusim, učinio je upravo zato da bih znao cijeniti kvalitetne stvari kada ih dobijem. Hvala ti živote!

Želim neopisivo mnogo od života. Upravo sada obećat ću sebi i svima koji čitaju ovaj tekst da nikada više neću zanemarivati sebe, vlastite ambicije, snove i želje, bile one realne ili ne, uopće nije važno. Takve stvari me pokreću kao čovjeka, zbog njih svijet funkcionira. Nikada nisam osjećao snažniju želju za životom nego sada i samim razmišljanjem o njoj ta želja sve je veća i veća. Od života želim sve! Sve! Sve! SVE!