Pitaj se kako sebe osjećaš. Je si li sretan? Tko si ti? Što želiš biti? Koliko voliš sebe? Kada bi bio pitan na koje mjesto stavljaš sebe s obzirom na ljude koji su u tvojoj okolini i ljude koje voliš, što bi odgovorio? Je li s tobom sve uredu?

Pišem ovaj tekst u želji da pomognem osobama koje volim i u nadi da ću pomoći ljudima koje ne poznam. Osoba kojoj sam pisao tekst ujedno je i autor ovoga teksta.

Motivacija

Pitanja koja sam ti postavio imaju svoju svrhu. U vlastitome životu shvatio sam koliko je važno osjećati sebe. Osvijestiti osjećaje koje osjećam u različitim trenutcima vlastitoga života i prihvatiti istinu da niti jedan od njih ne traje zauvijek. Način na koji možeš ne podleći svojim osjećajima da te kontroliraju upravo je biti ih svjestan.

Na primjer, kada postaneš nervozan zbog dugog dana na nogama. U trenutku kad ti klikne u glavi da si nervozan, pitaš se zašto? U mojem slučaju nervoza je bila rezultat boli u leđima koja me tupo pikala. Svjesnošću svojega osjećaja preuzimaš palice u vlastite ruke i kontroliraš nervozu. Legneš, napraviš radnju kojom rasteretiš svoja leđa i dopustiš boli da ode, nervoza nestaje i ti si opet dobro.

Tko sam ja?

Osim osjećanja i svjesnosti iduća bi bila percepcija. Što ili tko sam ja? Kako sebe vidim? Da bih mogao pomoći bilo kome drugomu, prvo moram znati pomoći sebi. U nekim situacijama je lako, a u drugim mozganjem i razmišljanjem dobivam osjećaj da sve samo pogoršavam i pomislim da mi nema pomoći.

Ako ne znaš tko si ili što, ili ne znaš kako se vidiš, to je potpuno uredu. Niti ja nisam oduvijek znao tko sam i još uvijek postoje dani kada nemam odgovor na ta pitanja. Nije važno jesi li mlad ili star, možeš si pomoći pitanjem gdje želiš biti? Što želiš biti, kako sebe želiš vidjeti? Ono što drugi žele od tebe nije važno. Netko drugi ima svoj život. Može s njime raditi što hoće. Ni najmanje nije sebično ne dozvoljavati nekome da polaže pravo na tvoj život. Evo sad kad to ovako kažem, misliš li da je još uvijek važno što drugi očekuju od tebe, što oni žele da ti budeš? Zvuči li ti sada sebično imati pravo na sebe?

Imati cilj, snove, bilo što što te ujutro tjera da ustaneš. Upravo to čini tebe kao osobu, to si ti. Ako ti padne na pamet da ne možeš ostvariti cilj, san ili što god ti je već na pameti, zar je to uopće važno? Sjeti se, kada si zadnji put postigao cilj, koliko si dugo bio sretan i ispunjen? Koliko je dugo vremena prošlo dok opet nisi počeo osjećati prazninu u sebi i dok nisi potražio neki novi cilj? Upravo te zato pitam, koliko je uistinu važno postići nešto naspram procesa kroz koji prolaziš dok si na putu prema vlastitome cilju? Ako ti kažem da možeš postići sve što želiš, ne moraš mi vjerovati, važno je samo ono u što ti vjeruješ.

Voljeti sebe

Kada kažem „Volim te.“, volim li te? Znam li uopće što je to voljeti? Možda i ne znam. Volim li sebe? Jesam li sebičan ako volim sebe? Nije li to egoistično, voljeti sebe? Za početak, ako ne voliš sebe, ne smatraš vlastitoga sebe, sebi važnim. Iz toga slijedi da ti ništa i nitko nije važan jer kako ti nešto ili netko može biti važan ako te nije briga za samoga sebe. Malo se sada igram riječima, ali nadam se da si shvatio poantu.

Ljubav se dijeli tek kada je imaš dovoljno sa sebe. Najprirodnije čovjekovo stanje je biti sebi na prvome mjestu. Pomoći sebi, razumjeti sebe, voljeti sebe. Napraviti nešto za samoga sebe. Zašto ti je ponekad toliko teško staviti sebe na prvo mjesto, ali da je netko drugi u pitanju, za njega bi sve napravio. Važno je što ti želiš. Opet se vraćam na pitanje iz prošloga paragrafa, „Tko sam ja?“. Sjeti se svaki dan iskazivati ljubav sebi, isto kao što bi to radio prema osobi koju voliš. Mislim da je ljubav zarazna, isto kao i smijeh.­­

Ipak je sve uredu

Posljednje od svega i možda najbitnije. Želim da znaš da je s tobom je sve uredu. Možda si čudan na neki ludi način i apsolutno odudaraš od ljudi koji su kraj tebe, ali upravo je to ono što čini dio tvojega identiteta. Po tome ti znaš tko si i što želiš.

Postoji nebrojeno puno tablica i kriterija po kojima ljudi ocjenjuju jedni druge. Najbolji je primjer školstvo, gdje te ocjenjuju od doslovno šeste godine života i uče te da se trebaš uklopiti i ispuniti kriterije. Nametnut ti je cijeli sustav vrijednosti koji ti govori koliko vrijediš. Baš zbog toga sve više mislim kako taj isti sustav koji nas potiče na napredak može biti koban po nas. Isti taj sustav koji te gladio po glavi dok ti je išlo i dok si ispunjavao kriterije, lupa ti takve šamare u trenutcima kada ne uspiješ. Jer sada ne vrijediš kao osobe koje su zadovoljile postavljeni kriterij. Uspoređivanje je zgodan alat koji posjedujemo, ali može biti jako opasan ako ga se koristi pogrešno.

Zato postojiš ti i tvoj vlastiti sustav vrijednosti, prosuđivanja i vrednovanja. Možeš prihvatiti tuđe ocjene i mišljenja, ali isto tako možeš ih i odbaciti. Radi se samo o tome koliko ti vrednuješ izvor od kojega si dobio povratnu informaciju. Moćno je biti svjestan prepoznavanja sebe i shvaćati da dokle god se osjećaš dobro u svojoj koži, sve je uredu.