KSET, 22.12.2022

Kao član KSET-a u četvrtak sam dežurao na humanitarnom adventskom koncertu u KSET-u koji je organizirao dekanat FER-a. Prodekani FER-a svirali su, pjevali i točili piće. Zar to nije fenomenalno? Zanima me postoji li još koji fakultet u našoj državi koji se može pohvaliti sličnim događajem.

Prvi je nastupio ZKIST Band, odnosno zaposlenici ZKIST-a (Zavod za komunikacijske i svemirske tehnologije). Odsvirali su četiri pjesme i ponovili jednu za bis. Nažalost nisu imali vremena za pripremiti veći broj pjesama. Nakon njih nastupila je Plava kada zaborava, apsolutno iznenađenje večeri. Svi članovi ovog benda su ujedno i članovi ili alumniji Laboratorija za robotiku i inteligentne sustave upravljanja. Iako je ZKIST Band svojom kvalitetom postavio ljestvicu visoko, Plava kada zaborava oduševila je publiku šarolikim repertoarom i gostima koji su nastupili s njima.

Ljudi koji su nastupili nisu profesionalni glazbenici nego to čine iz vlastitog entuzijazma. Upravo zbog toga shvaćam koliko je ovaj događaj bio zapravo unikatan. Profesori koji su mi predavali ili će tek predavati neke od kolegija na fakultetu sada su bili u potpuno drugoj ulozi. Obični su ljudi, kao i ja, koji se također znaju zabavljati na način na koji to do sada nisam vidio. Zanimljivo je vidjeti poznata lica u malo opuštenijoj atmosferi. Iako su današnji odnosi profesor-studenti puno ležerniji nego prije nekoliko desetaka godina, svejedno je neobično vidjeti profesore kako zabavljaju publiku.

Zvijezda večeri definitivno je profesor Bogdan koji je sa svojim bendom Plava kada zaborava zapalio publiku. Kao osoba koja ima osnovno glazbeno obrazovanje rekao bih da publika koja pati na kvalitetu glazbene izvedbe večeras ne bi bila zadovoljna. Srećom, večeras kvaliteta uopće nije važna. Energija koja se podigla u zraku nadomjestila je sve nedostatke našeg profesorskog benda. Također, mislim da je bitno što kompletno cijela publika (>90%) studira, je studirala ili radi na FER-u jer ono što se događalo samo ferovke i ferovci mogu razumjeti.

Ponekad kada ferovka ili ferovac nastupa dogode se mali sramežljivi trenutci, u kojima se vidi da je osobi, koja je u središtu pozornosti, neugodno. To će razumjeti svi oni koji su i sami bili u takvoj situaciji, a ferovke i ferovci gotovo svi. Naravno, to se događalo i večeras. Meni je to bilo jako slatko, jer obično sam ja taj koji se crveni od neugode i želi pobjeći svjetlu reflektora. Publika je tu odigrala lavovsku ulogu. Našim su izvođačima davali podršku pljeskom i pjevanjem u glas kada god bi primijetili da nam se izvođači crvene. Osjećao sam takvu ljubav i ponos jer sam i ja dio toga, i ja sam ferovac. Nisam uopće razmišljao koliko zapravo volim te ljude koje često viđam po fakultetu. Iako sam samo student i nemam neku veliku ulogu u funkcioniranju fakulteta (osim da učim i da od mene naprave inženjera) svejedno se osjećam kao da su svi oni moji ljudi. Predivan je taj osjećaj, bit ću slobodan nazvati ga zajedništvom iako pretjerano ne volim tu riječ.

Kao što sam spomenuo, s Plavom kadom zaborava nastupila su i tri gosta od kojih je jedan bio apsolutno oduševljenje. Mislio da se to ne može dogoditi. Naš dekan, profesor Bilas, otpjevao je jednu pjesmu. Izabrao je Baretove Teške boje što i nije baš najjednostavnija stvar za izvesti, pogotovo za osobu koja se ne bavi pjevanjem. Kvaliteta izvedbe toliko je ne bitna u ovome kontekstu. Naš dekan pjevao je u KSET-u ispred dvjestotinjak ljudi! Čovjek koji je prije tri tjedna studentima uručivao diplome za titulu magistra i bakalara sada je držao mikrofon u rukama i iz petnih žila pjevao „TEEŠKEE BOOJEE!“. Ponovno sam bio najsretnija osoba na svijetu. Uistinu su me obuzele emocije. Svi smo mi samo ljudi kojima je život dao različite uloge. U jednom trenu si dekan najjačeg fakulteta u državi (nemojte mi zamjeriti, ipak sam ferovac, ali postoje i statistike pa sami provjerite), a u drugome amater koji se bavi glazbom i u tome uživa.

Koncert je završio Morskom vilom koju je publika pjevala u glas s našim profesorima. Meni je bilo toliko drago što sam se našao u KSET-u baš večeras jer mi je cijela atmosfera bila toliko posebna. Možda nije toliko stvar u samoj atmosferi jer primjećujem da se i sam mijenjam. Čak bih rekao da je to mijenjanje postalo toliko rapidno otkada je počela ova akademska godina da sam sebe uspijem iznenaditi vlastitim neočekivanim reakcijama. Ovaj tekst želio sam napisati jer sam htio prepričati svoj doživljaj ove večeri, ali sada shvaćam da je to ne moguće. Ne moguće je riječima opisati vlastito iskustvo jer je riječi toliko malo. Uz to, izražavanje i ja još uvijek radimo na tome da dođemo na „ti“.

Galerija fotografija je ovdje, sve zasluge pripadaju fotosekciji KSET-a.