Koliko samo često zaboravljamo da smo presretni što smo živi. Toliko se malo cijenimo. Život koji živimo uzimamo zdravo za gotovo i nismo niti svjesni koliko brzo možemo izgubiti sve što poznajemo.

       Imam dvije ruke i dvije noge, dvadeset prstiju, dva oka i glavu na ramenima. Jezik, uši, nos, obrve i trepavice. Imam sve. Mogu sjediti, hodati i trčati. Mogu sve, zdrav sam. Ali prije sedam mjeseci to nije bilo tako. Tada sam, kao nikada do sada, postao svjestan koliko je malo potrebno da sve izgubim. Bio sam vrlo blizu prelaska ruba u nepovrat. Ja sam još dobro i prošao, ali ne budu svi te sreće.

Nisam nikada razmišljao o svome zdravlju. Uvijek sam bio zdrav. Tu i tamo neka prehlada, ali uglavnom to je sve.  Nikada se nije dogodilo da duže vremena nisam mogao obavljati stvari za sebe, poput najosnovnijih aktivnosti kao što su odlazak u supermarket ili pranje prljavog rublja. Priznajem, sretnik sam koji živi kvalitetan život.

Možda prečesto pričam i pišem o svojoj ozljedi, ali promijenila je moj život unazad pola godine. Želim pričati o tome, želim vikati i nije me sram. Želim osvijestiti ljude oko sebe kako nam bezazlene stvari mogu potpuno promijeniti život.

       Bio sam potpuno čitav i zdrav. Taj vikend skakao sam na koncertu, ludirao se i uživao u glazbi. Dva dana nakon, doživio sam nesreću (pao sam s bicikla), a dan poslije ležao sam na podu u stanu. Nisam se mogao mrdnuti. Kao kakav vojnik u rovu vukao sam se rukama do wc školjke i penjao na nju kao da je prokleti Velebit. Nisam mogao stajati uspravno bez da se svom snagom ruku držim za kukove. Nisam mogao hodati. Nisam mogao jesti sjedeći na stolcu. Ništa Jebeno Nisam Mogao!

Prva reakcija na bol bio je smijeh. Nisam ju shvaćao ozbiljno. Međutim, kako nije prolazila sve me više obuzimao strah. Jednostavno nisam shvaćao što se dogodilo. Mislio sam da će sve proći samo ako prespavam. Možeš si misliti. Tek kada sam dobio dijagnozu shvatio sam da će oporavak biti spor i nikada potpun. Nikada više dio mog tijela neće se 100% oporaviti. Šok i vjeverica. Odbijao sam vjerovati da se to meni događa. Jedino što sam tada čuo bilo je da biciklizam mogu zaboraviti idućih godinu dana.

Tada nisam shvaćao da će me ova novina pratiti do kraja života. Uspješno sam strgao disk u lumbalnom dijelu kralježnice. Najbolji dio od svega je što moja ozljeda nije zapravo ništa u usporedbi s onime što se još moglo dogoditi. Imao sam toliko lude sreće (kad se nesreća već dogodila) da sam izbjegao operaciju. U pravilu jedna od deset osoba završi na operaciji zbog ovog tipa ozljede tako da je statistika na mojoj strani, ali svejedno je užasno.

       Koliko god da je prvih par tjedana oporavka bilo psihički teško, dogodilo mi se toliko lijepih stvari za koje sam uvjeren da se ne bi dogodile da nisam bio ozlijeđen. Jedna od njih je otkrivanje ljubavi prema pisanju, druga je pokretanje ovog bloga. Zbog nemoći u kojoj sam se nalazio shvatio sam da postoji puno načina za biti sretan, treba ih samo potražiti. Počele su me opet uveseljavati sitnice, kao što je na primjer čitanje nekoliko stranica knjige.

Kao društvo toliko smo potrošački orijentirani. Zasipaju nas reklamama sa svih strana uvjeravajući nas da ćemo biti sretni ako kupimo ovo ili ono, da trebamo ići ovdje, ondje i tamo. Sve samo kako bi Oni uvjerili Nas, da Oni znaju što Nama treba. Naravno da sam i sam osoba koju uveseljava maštanje o kupovini neke nove cool stvari, ali tek sada kada sam bio fizički sjeban, počeo sam shvaćati koliko je to nevažno. Želim biti sretan zbog onoga što imam. Ne želim biti sretan sutra, niti prekosutra, niti kad umrem. Želim biti sretan sada.

Shvatio sam da uporno tražim razloge za biti sretan kasnije, a zaboravljam se veseliti malim stvarima. Kroz dan mi se dogodi toliko sitnica zbog kojih bi se mogao veseliti, a ja ih niti ne primijetim. Sad me razmišljanje o ovome malo i rastužuje. Bezbroj puta prođem pokraj prijatelja s faksa a da ih niti ne primjetnim, moraju me dozivati. Prečesto ne obraćam pažnju na okolinu i fokusiran sam na svoje misli. To se mijenja ove sekunde!

Prošli tjedan šetao sam od filozofskog prema FER-u kada sam primijetio jednog čovjeka na električnom romobilu. Pjevao je Bella Ciao, ali zvučalo je toliko loše kao da mu je slon prdnuo u uho. Trebalo mi je nekoliko sekundi da prepoznam pjesmu. Toliko me razveselio svojim pjevanjem da sam se počeo smijati. Upravo tada sjetio sam se razgovora s novom prijateljicom kako se zaboravljamo veseliti malim stvarima. Cijeniti male stvari bila bi iduća stavka zbog koje sam sretan.

Također, neopisivo cijenim svoj unutarnji mir. Mislim na ono kada staneš s bilo čime što god da si radio, duboko udahneš i shvatiš koliko ti je lijepo. Osjećaj mirnoće jer nisi ničime opterećen. Ne postoje ne rješivi problemi koji ti padaju na pamet. Taj osjećaj volim najviše na svijetu. Ponekad, kada sam pod stresom ili se loše osjećam, nedostaje mi. Zaboravim da uopće postoji i ponašam se kao da je situacija u kojoj se nalazim jedina koju moj um poznaje. Mislim da iz tog mira proizlazi i zadovoljstvo. Teško mi je to opisati. Osjećam se nekako potpuno, a bez konkretnog razloga. Um mi bude apsolutno bistar i sve jasno vidim. Ne sumnjam ni u što, jednostavno znam. Tada shvaćam koliko imam ljubavi prema samome sebi u najzdravijem smislu.

Nakon svega, posljednje ali ne i manje važno, zahvalnost. Zahvalnost za apsolutno sve. Nisam religiozan, ne vjerujem u Boga niti u postojanje više sile. Govorim ovo kao osoba koja je imala priliku ostati oduzeta, ali sva sreća tu priliku nisam iskoristio. Toliko sam sretan što sam ponovno na nogama. Sretan sam što mi dani opet prolaze, a da se niti ne sjetim kralježnice. Smijem se kada kasnim i utrčavam u bus jer mi nije palo na pamet da je bolja opcija pričekati sljedeći, od malo trčkaranja. Zahvalan sam što imam sebe, brata, starce i prijatelje. Zahvalan sam što postoje ljudi s kojima mogu pričati i osjećati se shvaćeno. Mislim da sam u ovome trenutku najsretnija osoba na svijetu, a što je najbolje, samo razmišljam o onome što imam.

Trenutno se vrlo dobro osjećam. Oporavio sam se na nekih 80% što je dovoljno dobro za redovno pohađanje predavanja na faksu i obavljanje dnevnih aktivnosti. Vježbe su postale dio moje svakodnevice jer bez njih teško da bih mogao preživjeti dan. Vratio sam se na bicikl, ali za sada ga koristim jedino kao prijevozno sredstvo. Osjećam samo da je još uvijek prerano za bilo kakve treninge. Najkorisniji savjet koji sam dobio za svoj oporavak bio je „Slušaj svoje tijelo.“, tako da ću ga se nastaviti držati.

       Sve što se događa u našim životima uči nas nečemu. Nekako nisam osoba koja bi rekla da se sve događa s razlogom jer razlog često ne možemo shvatiti, ali mislim da je to ipak rečenica koja bi najbolje opisala cijeli ovaj bućkuriš. Mislim da me moja ozljeda naučila mnogočemu. Na neki čudan način zahvalan sam joj. Da se mogu vratiti u prošlost i birati bih li se išao voziti biciklom ili ostati doma mislim da bih opet izabrao bicikl. Odgovor na pitanje zašto vrlo je jednostavan. Toliko sam toga naučio.