Ljeto je već proletjelo, kao da si pucnuo prstima i puf, nema ga. Hladno vrijeme natjeralo me u duge hlače i duksu, a japanke sam spremio u ormarić za cipele.  

  Čini mi se kao da sam jučer bio na faksu u labosu i napravio neka mjerenja, a sutradan išao za Zadar pa kod frenda u Split. Imao sam tako velike planove za ljeto, ideju da ću sam ići na more i putovati, ali ništa se od toga nije dogodilo. Osim te neke inicijalne aktivnosti. 

Kralježnica je za mene imala drugačije planove i tu ništa nisam mogao napraviti. U biti, možda i jesam, ali nesigurnost koju sam razvio zbog straha od dobro poznate nemoći i previjanja na podu od bolova natjerala me da se držim sigurne zone. Jedino samostalno putovanje na koje sam išao je ono do gradskih bazena i natrag.  

Plivao sam satima. Po novome obožavam plivati. Toliko jako volim biti u vodi, bilo morskoj ili bazenskoj. Osjećaj bestežinskog stanja daje mi slobodu i uklanja pritisak sa svih dijelova tijela. Neopisivi osjećaj strujanja vode koja ti prelazi preko glave na vrat, zatim na prsa i noge i na kraju preko nožnih prstiju vukao me je toliko da sam samo želio još. Plivao sam kraul, cijelo ljeto, preko stotinu sati i otplivao sam više od dvjesto dvadeset kilometara. Brojkom 220 kilometara! To su četiri tisuće i četiristo dužina bazena ili zračna udaljenost od Požege do Šibenika.  

  Iskreno, nikada nisam bio neki plivač (znam se kupati) niti sam se zanimao za taj sport sve do ljetos. Nije postojala druga fizička aktivnost kojom sam se mogao baviti osim plivanja, a da se ne ozlijedim. Plivanje sam dobio i kao preporuku od fizijatrice uz terapiju za oporavak.  

Počeo sam plivati 1. travnja u Zagrebu. Tehniku me nitko nije učio osim Youtuba. Znao sam samo da glava treba biti uronjena u vodu, dupe gore i zbog simetrije razvijanja mišića zrak je najbolje uzimati na neparne zaveslaje. Prvih par treninga, hmm treninga pa nije baš da sam trenirao, pokušavao sam samo ojačati leđa, nisam mogao preplivati širinu bazena. Stalno bih ostajao bez daha. Tako sam kombinirao kraul i prsno.  

Tih prvih nekoliko sati plivanja na pameti mi je bilo jedino da dođem do daha. Tek kad sam naučio pravilno disati i kad nisam morao razmišljati o tome kada uzimam zrak, kojom brzinom zrak ispuštam, a kada izdahnem sve i udahnem ponovno, nisam uopće razmišljao o tehnici. Priznajem da su početci malo bili i mučenje. Osim što nisam imao zraka još su mi se i naočale stalno maglile pa je tu i klaustrofobija igrala svoje. Na kraju se navikneš na to da ne vidiš ništa osim tamno plave crte na dnu bazena koja se jedva nazire kroz stakla naočala.  

Zatim je došao 1. svibnja a ja sam već lijepo plivao s mnogo prostora za napredovanje u vezi tehnike.  Kako su na bazenu na kojem sam plivao trake postavljene po širini dugačke samo 25 metara poželio sam plivati i dužinu od 50 metara. Stanje mi se tada već poprilično popravilo i mogao sam sjediti i po par sati. Odlučio sam otputovati u Požegu nakon dva mjeseca boravka u Zagrebu. Plan mi je bio otići plivati na bazene u Velikoj koje su rekonstruirani prošlo ljeto. Tamo nema traka pa mogu plivati kako želim, i naravno gurati se s drugim ljudima ako ih bude.  

Prva iskustva s Veličkom vodom su zapravo vrlo interesantna. Za razliku od zagrebačke vode ovdje se radi o izvorskoj vodi s jako malo klora. To bi značilo da je zapravo mnogo rjeđa i onaj tko malo razumije fiziku zna da rjeđi fluid znači manje uzgona, manje uzgona znači dupe tone, dupe tone znači teže je plivati. Uz to, rjeđa voda ima i manji otpor pa ju je teže veslati, tj. da se ne upetljam s fizikom bolji je primjer automobil na šljunku. Ako dodam puno gasa kotači će samo proklizati i automobil se neće pomaknut, ali ako dodajem gas postepeno postupno ću ubrzavati. Ista stvar je i u vodi. Kod rjeđe vode taj gas treba dodavati sporije. 

Dobro, dosta opisivanja vode. U Velikoj je počela moja plivačka groznica. Iako je voda bila hladnija nego što sam očekivao, nisam se dao pokolebati. Počelo se s tisuću metara, pa tisuću i pol, pa dvije tisuće po treningu. Neki standard mi je postalo plivati oko dvije tisuće metara.  

Tako sam u petom mjesecu malo bio u Požegi, pa malo u Zagrebu. Počeo sam se kretati relativno normalno i dan bi provodio bez većih bolova, a ponekad su bili dani da se ne bi niti sjetio svojih leđa.  

  Odlučio sam da ću i ove godine ipak ići sa starcima na more. Razmišljao sam da ako ne odem s njima možda neću uopće ići. Uostalom, tko mi brani da poslije odem i sam. Tako sam s njima išao na otok Brač. Ima tu sad jedna mala digresija. 

  Uglavnom, tako je boravak na moru bio malo manje interesantan. Tamo sam skoro cijelo vrijeme visio u hammocku, to je ona viseća ležaljka, i čitao knjige, a kada nisam, onda bih plivao. Tada sam iz dosade počeo istraživati što bi mi sve trebalo kada bi htio svoju web stranicu održavati sam.  

Možda malo naginjem na control freaka jer najviše volim svoje stvari držati kod sebe i sam odlučivati o tome što ću javno dijeliti a što ne. Zato mi se ova ideja oko vlastitog bloga više sviđa od one da pišem na Facebooku ili nekoj drugoj društvenoj mreži.  

Već imam nekog iskustva sa serverima jer sam u osmom razredu osnovne imao vlastiti Minecraft server na kojem je redovno igralo tridesetak ljudi. Tada nisam imao blagog pojma što radim, niti sam znao osnove programiranja ili bilo što o računalnim mrežama.  

Kad sam se vratio s mora doslovno sam kupio polovni server. Kao što ljudi doma imaju računalo ili laptop, ja ću od sada tako imati i server. Iduća dva mjeseca pa evo sve do sada učio sam i radio na svom serveru. Mogu reći da sam zadovoljan kako sam posložio stvari jer osim web stranice na njemu pokrećem još par malih projekata.  

Super stvar kod posjedovanja svog servera je to  što imaš resurse za raditi sve što ti padne na pamet a da ne moraš nikome platiti za uslugu najma, izuzev toga što malo narastu računi za struju. 

  Da zaključim cijelu stvar, ljeto mi je bilo super. Po mojoj mjeri super. Možda  bi bilo još malo bolje da sam ipak ubacio više ljudi u svoj život, ali zapravo sam baš ovako htio. Često se pokušavam odlučiti jesam li introvert ili ekstrovert, ali sve više mislim da sam nešto između. Imam trenutaka kada obožavam biti među ljudima i družiti se, a opet cijenim samoću i privatnost. Pogotovo kada sam zauzet nekim projektnom, tada mi nitko ne treba. Trenutno željno iščekujem početak faksa i uživam u ljetno-jesenskom povjetarcu dok tipkam ležećki u hammocku, upijajući posljednje zrake sunca.