Cestovna biciklistička utrka pod nazivom Gran Fondo Zlatni Papuk održala se u nedjelju 2. listopada. Fantastično vrijeme i sunce koje je obasjalo požešku kotlinu pretvorili su jedan jesenski dan u pravi proljetni. Utrka je podijeljena na dvije dionice. Veliku od 140 kilometara i malu na kojoj se vozilo 90 kilometara. Prijavilo se 128 vozača, od kojih je startalo i završilo 95. Njih 65 vozilo je malu utrku, a ostalih 30 hrabrih, veliku.

  Ova utrka nije puno drugačija od ostalih amaterskih biciklističkih utrka. Radi se o prvoj slavonskoj Gran Fondo utrci koja se vozila po obroncima Papuka i spušta cestama u požešku kotlinu. Osim toga, meni je prva utrka na kojoj sam sudjelovao kao promatrač (ako izostavim prošlogodišnjih par minuta što sam bio na CRO Race-u) jer je moj brat bio jedan od vozača na maloj utrci.

Njemu je to prva utrka ikada. Rekreativno trenira biciklizam zadnje dvije i pol godine, a pogotovo se pripremao ovo ljeto. Tjedni treninzi od tristotinjak prijeđenih kilometara doveli su ga u čvrstu kondiciju tako da mu ova utrka nije predstavljala ne zamisliv izazov. Naravno, potpuno je nerealno od njega očekivati osvajanje mjesta na postolju, ali svejedno nije bio pošteđen provokacija koje su upravo išle na taj račun.

Dan prije utrke skupa smo otišli na laganu vožnju. Njemu za opuštanje, a meni malo da se patim. Kako sam povrijedio leđa rijetko sjednem na cestovni bicikl jer mi agresivan položaj tijela baš i ne odgovara. Pokušao sam vrijeme vožnje iskoristiti da ga intervjuiram za blog. Nažalost, uspio skoro sve zaboraviti o čemu smo pričali.

Rekao mi je da nema velikih očekivanja od utrke. Najviše ga zanima kako cijela stvar izgleda i kakva je atmosfera tijekom vožnje. Veselio se samom početku i tražio me da ga fotkam za profilnu sliku na Stravi (društvena mreža slična Facebook-u, ali služi za objavljivanje obavljenih treninga).

  Cestovne biciklističke utrke najčešće se voze u peletonu, velikoj grupi u kojoj je većina vozača, a ostali mogu biti u bijegu, pojedinac ili grupa koja se uspjela odvojiti od peletona i predvodi utrku, ili mogu zaostajati za peletonom jer su jednostavno „otpali“.

Držati tempo peletona nije nimalo jednostavno za biciklista amatera. Zahtjeva puno snage i koncentracije. Osobi koja prvi put gleda biciklističku utrku, bilo uživo ili na nekoj snimci, najvjerojatnije ništa nije jasno i izgleda joj potpuno kaotično.

Hrpa bicikala koji jure i tako voze po nekoliko sati da bi došli do cilja i onda na kraju uložili posljednju kap snage za sprint. Utrke su puno više od toga. Konstantnim napadima kojima grupica vozača pokušava pobjeći peletonu služi za iscrpljivanje vozače i tjera ih do krajnjih granica.

Zatim spajanje grupa i hvatanje bjegova, pa brdske etape. Na njima najviše pate teški i veliki vozači koji su glavni kada se vozi po ravnome. Masa vozača i opreme igra ogromnu ulogu kada se vozi u brdo, itd. Mogao bi napisati čitav post u kojemu bih opisivao elemente biciklističke utrke, u biti možda i budem.

  Pucanj pištolja označio je start utrke točno u 11.00 sati. Kolona vozača polako je krenula prema izlazu iz Kaptola. Već poslije prvog zavoja utrka je ubrzala, ali pravo utrkivanje počinje tek nakon prvog kilometra. Tako je bilo dogovoreno za ovu utrku.

Inače, na cestovnim utrkama početak nije na samom startu, nego se prvo vozi određena dionica u pratnji sudačkog automobila laganijim tempom. Taj prvi dio utrke zove se zatvorena vožnja. Prava utrka počinje kada se automobil skloni i signalizira vozačima početak. Tada počinju prvi napadi i tempo utrke raste.

Taj prvi manji krug Kaptol-Požega ima oko 25 kilometara. Peleton je tu dionicu odvezao za 36 minuta, a druga grupa u kojoj je bio i moj brat došla je s dvije minute zaostatka. To je ogroman tempo. Radi se o prosječnoj brzini od oko 40 kilometara na sat. Pričam ovo zato da se stekne dojam kolikom se brzinom vozi utrka.

Iako se radi o trkaćim biciklima koji idu puno brže od gradskih ili brdskih bicikala, voziti tim tempom i pratiti grupu zahtjeva vrhunsku kondiciju. Meni je nezamislivo voziti 40 kilometara na sat i jednu minutu, a kamo li više od pola sata. Naravno da je lakše voziti u grupu, ali svejedno je prosječnom amateru koji se ne utrkuje teško pratiti taj tempo.

  Kako sam na start došao s ocem, htjeli smo brata još negdje vidjeti. Prvo smo krenuli u mjesto Krivaj da bismo na pola puta shvatili da nećemo stići na vrijeme. Da, mi u automobilu, a oni na biciklima.

Gledajući malo po Google kartama pronašli smo jedan zavoj u Skenderovcima gdje se utrka okretala pa smo ih imali prilike dva puta vidjeti. Nevjerojatno je da sam izlazeći iz auta trčao do zavoja kako bih uspio snimiti vozače iz prve grupe.

Tu je već prva grupa pukla na tri dijela i nije ju se više moglo nazivati peletonom. Bratova grupa je kasnila 9 minuta iza vodećih što i nije tako strašno. Do kraja utrke ostalo je još tridesetak kilometara tako da taj zaostatak ne bi trebao još puno rasti.

Otac i ja ponovno smo žurili automobilom da stignemo na cilj. Opet smo naravno jedva stigli.

  Mala utrka završila je bez sprinta, a pobjedu je odnio Niko Matas došavši na cilj za 2 sata 21 minutu i 4 sekunde. Moj brat stigao je 14 minuta nakon pobjednika što je za njega fantastičan rezultat.

Prvih par minuta nakon što je prošao kroz cilj nije silazio s bicikla. Trebalo mu je desetak minuta dok je došao do sebe. Toliko je bio izmoren da nije uspijevao sastaviti cijelu rečenicu.

U međuvremenu do nas je došao gospodin iz BK (biciklističkog kluba) Sokol-Cestorad iz Vinkovaca čestitajući mu na dobroj grupnoj vožnji. U toj grupi vozile i dvije cure. Jedna od njih stara je 14 godina, a druga 15, pa mu se zahvalio što su ih pazili. Cure su inače utrenirane biciklistice koje osvajaju medalje po natjecanjima. Također, dobio je čestitke od još nekoliko kolega biciklista s kojima je vozio u grupi, i naravno od par članova BBK Požega.

  Po ukupnom poretku završio je dvadeset prvi, a u svojoj kategoriji U23/Elite šesti. Kaže da mu je utrka bila fantastično iskustvo. Sav taj biciklistički duh i zajedništvo tijekom vožnje, a s druge strane rivalstvo. Način vožnje u grupi, znakovi za signalizaciju kojima se biciklisti sporazumijevaju prilikom skretanja, brzine kojom voze, izmjene i slično. Sve to ga je oduševilo da mi je otkrio kako jedva čeka iduću utrku. Objasnio mi je kako mu je motivacija tijekom cijelog ljeta polako i konstantno opadala, ali sad nakon utrke ponovno je skočila u nebeske visine.

Iskreno ne znam kako će uspjeti kvalitetno trenirati uz fakultet jer studira na FER-u, a FER je poznat po tome što pažljivo brine za slobodno vrijeme svojih studenata kako ga ne bi imali previše.

P.S. Biciklizam je najljepši sport na svijetu!